Slično je i sa tekstom u aktima “Zaštitnog redarstva”, gde
su izveštaji i istrazi i predlozi za kažnjavanje. Uz najčešću optužbu - “Učestvovanje
u četničko-komunističkoj operaciji”, na kraju izveštaja bi stajao standardni rečenički
sklop: “Prilikom preslušavanja pokazao(la) zao karakter jer je svojim upornim
niekanjem zavodio vlast u bludnju”. Tako npr. “povjerenik i pouzdanik UNS-e” u
Banjaluci A. Rebac obaveštava 4. novembra 1941. “Zapoviedničtvo koncentracionog
logora Jasenovac” da je po spisku uputilo 41 lice u logor zbog učešća “u
komunističko-četničkoj organizaciji u kotarima Bos. Gradiška i Banja Luka, a
koje izvolite zadržati do daljnje odredbe”.
Stradanje Hrvata jugoslovenske
orjentacije, posebno starokatolika u jasenovačkom sistemu ustaških logora smrti
jeste područje o kome nema gotovo nijednog retka u postojećoj literaturi koja
na bilo koji način tretira “jasenovačku temu”. Starokatolici se u Evropi
javljaju posle 1870. god., nakon “kanonskog” ustanovljavanja nepogrešivosti
pape, “crpeći životnu snagu iz nepatvorene vere Isusa Hrista.”. Prvi hrvatski
starokatolički sabor održan je početkom 1924. godine i obavljen izbor
sinodalnog veća, a za biskupa je izabran Marko Kalo|era. On će istaći da “za
hrvatske starokatolike ‘glas Boga’ je činjenica da hrvatski narod živi u jakoj
i moćnoj Jugoslaviji u nerazdruživoj vezi sa svojom jednokrvnom braćom
(podvukao M. R.) pod žezlom svog narodnog kralja Karađorđevića, u zajednici
velikog Hristovog Slovenstva, neodvisan i slobodan od svakog tuđina u potpunoj
slobodi svjetovnoj i duhovnoj, u slobodi kojom nas je Hrist oslobodio”. Svi
katolički slovenski narodi će preko svojih narodnih Starokatoličkih crkvi biti
udruženi u imenu velike Hristove Slovenske Crkve i ponovo postati katolici
Hristovi, kako je isticao Kalođera. Za njega je Srpska pravoslavna crkva uzorna
starija posestrima Staro-katoličkoj crkvi. Bio je gorljivi zagovornik stvaranja
“Slavenske crkve” u kojoj će se ispovedati Isus Hrist na maternjim jezicima i
koja će biti “slobodni savez svih krišćanskih slavenskih crkava, samostalnih i
autokefalnih, bez obzira na pojedine dogmatske nijanse, zvale se one
pravoslavne, katoličke (starokatoličke), evangelističke i slično”.
Vatikan nije
birao sredstva za progone starokatolika, a nemačkim uspostavljanjem NDH ustaše
su sa posebnim uživanjem pristupali potpunom zatiranju starokatolika i ostalih
hrvatskih unitarnih liberala kojima je u srcu bilo jugoslovenstvo (dr Nikola
Žutić: “Kraljevina Jugoslavija i Vatikan”, Maštel Commerce i Arhiv Jugoslavije,
Beograd, 1994, str. 392-394).
Branko Katana, preživeli logoraš iz Prijedora,
svedoči o starokatoličkom svešteniku Josipu Iveljiću (1894) iz Šurkovca kod
rudnika Ljubije. Svojim toplim ljudskim odnosom uživao je veliku popularnost
kod srpskog naroda ovog kraja. Već u prvim danima NDH pokušao je svojim
autoritetom da zaštiti svoje srpske komšije. Sugerisao je da se prisilno
pokatoličenje prihvati kao izlaz da se spasi glava “jer je došlo crno doba”,
objašnjavajući - “Glava je u pitanju, a vjera je odjeća”. Kad je video da se i
pokatoličeni Srbi jednako ubijaju kao i pravoslavni otvoreno je govorio kako će
sve to brzo propasti, “jer će vjetrovi sa Istoka pobjediti”. To nije ostalo
nezapaženo i ovaj časni starokatolički sveštenik je deportovan u Jasenovac
odakle se nije više vratio (svedočenje B. Katane - kolekcija autora). Ubijen je
u Logoru III - Ciglana 1943. godine.
Posebno surovu zatočeničku sudbinu u
Logoru V - Stara Gradiška i Logoru III - Ciglana prošao je starokatolički
biskup dr Ante Donković. Ustaše su poznavale njegov stav o najužem sestrinskom
odnosu sa srpskom pravoslavnom crkvom koji bi trebao “uskoro uroditi zbliženjem
svih crkava protivnih rimskoj državi”. U jednom svom referatu 1933. godine će
istaći kako će njegova crkva “biti vođena idejama svetosavske pravoslavne
crkve: isti zadatak koji je pravoslavlje izvršilo na Istoku države, među
Srbima, ima da izvrši starokatoličanstvo na Zapadu među Hrvatima... Katolički
popovi ne smeju biti telegrafski stubovi koji vode u Rim, nego sinovi svojega
naroda roda Popovića, jer verujem da će istom ti hrvatski Popovići moći sa
srpskim Popovićima rešiti u svu širinu i svu dubinu sva tobože sporna pitanja i
stvoriti homogenu kulturu velikog jugoslovenskog naroda”. Dr Donković će biti
zatočen u starogradiškom logoru. Ovaj napaćeni starac će izdržati krvav marš iz
starogradiškog logora za Jasenovac, septembra 1944. godine putem koji će biti
posut likvidiranim logorašima. U jasenovačkom paklu će ova časna starina završiti
poput poslednjih hrišćanskih svetaca (dr N. Žutić, ibid. str. 398, Džorđe Miliša:
"U mučilištu - paklu Jasenovac", Zagreb, 1945, str. 23). Ustaše će ga
zadaviti u januaru 1945. godine u baraci br. 5
Logora III - Ciglana (N. Nikolić: Jasenovački logor smrti, Sarajevo,
1975, str. 118).
Divnu ideju o stvaranju homogene kulture velikog
jugoslovenskog naroda i stvaranju sveslovenske crkve Vatikan će saseći u
korenu. Zahvaljujući "ezoteričnim" potezima J. B. Tita o
starokatolicima u Jugoslaviji već od pedesetih godina neće se čuti više ni reč
pomena.
Ručnov, Marko, Zašto Jasenovac, Beograd, 2001.
