уторак, 23. септембар 2014.

Ustoličen episkop Jovan u Pakracu


13. septembar 2014. | 09:56 → 15:09 |
Izvor: Tanjug, FoNet


PAKRAC - Patrijarh srpski Irinej ustoličiio je danas episkopa slavonskog Jovana na svečanoj arhijerejskoj liturgiji u Sabornoj crkvi Svete Trojice u Pakracu. Prvi potpredsednik Vlade Srbije i ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić izjavio je danas u Pakracu na ustoličenju novog slavonskog episkopa da je izgradnja dobrih odnosa Srbije i Hrvatske ključna za stabilizaciju čitavog regiona.
"Opredeljeni smo za razvoj i uspostavljanje dobrosusedskih odnosa sa Hrvatskom. Ti odnosi moraju da budu zasnovani na poverenju i zajedničkim interesima i vrednostima", rekao je Dačić.

On je naveo da ne potcenjuje bilo koju drugu državu nastalu na prostoru bivše Jugoslavije, ali da smatra da su odnosi Srbije i Hrvatske od ključnog značaja za mir na ovom prostoru.

Ustoličenje novog episkopa ima poseban značaj za srpsku crkvu i Srbe u Hrvatskoj, rekao je Dačić i dodao da je Srpska pravoslavna crkva jedan od najznačajnijih oslonaca i okupljanja Srba u svetu.

Dačić je ukazao da su odnosi Srbije i Hrvatske i život Srba u Hrvatskoj opterećeni teškim istorijskim nasleđem. "Pitali su me novinari šta je najveći problem u odnosima Hrvatske i Srbije. Ja sam odgovorio: "Naša istorija". Možemo li da prevaziđemo sukobe i teško naslede i izvučemo pouke za budućnost. Ako to možemo onda ćemo ovakve skupove imati na zadovoljstvo svih koji ovde žive, a ako ne možemo onda će ono što sada radimo biti samo interval između dva rata", rekao je Dačič i istakao da to niko normalan ne može da želi. On je istakao da je potrebno da svi veruju u ideju i vrednost zajedničkog života.

"Kao što je malopre patrijarh Irinej rekao: Ljudi se dele samo na dve kategorije - na dobre i loše ljude. Naš zadatak je da dobri ljudi vode odnose dve države", rekao je Dačić u Pakracu. Dačić je istakao da Srbija želi da pomogne u vraćanju kulturnog blaga u Hrvatsku navodeći da je Ministarstvo kulture započelo proceduru vraćanja kulturnog blaga koje se nalazi u institucijama u Srbiji. On je novom episkopu Jovanu poželeo da uspešno radi na novoj dužnosti i da gradi dobre odnose sa drugim religijama i narodima.

уторак, 9. септембар 2014.

Progon starokatolika u Jasenovcu (Marko Ručnov)

Slično je i sa tekstom u aktima “Zaštitnog redarstva”, gde su izveštaji i istrazi i predlozi za kažnjavanje. Uz najčešću optužbu - “Učestvovanje u četničko-komunističkoj operaciji”, na kraju izveštaja bi stajao standardni rečenički sklop: “Prilikom preslušavanja pokazao(la) zao karakter jer je svojim upornim niekanjem zavodio vlast u bludnju”. Tako npr. “povjerenik i pouzdanik UNS-e” u Banjaluci A. Rebac obaveštava 4. novembra 1941. “Zapoviedničtvo koncentracionog logora Jasenovac” da je po spisku uputilo 41 lice u logor zbog učešća “u komunističko-četničkoj organizaciji u kotarima Bos. Gradiška i Banja Luka, a koje izvolite zadržati do daljnje odredbe”. 

Stradanje Hrvata jugoslovenske orjentacije, posebno starokatolika u jasenovačkom sistemu ustaških logora smrti jeste područje o kome nema gotovo nijednog retka u postojećoj literaturi koja na bilo koji način tretira “jasenovačku temu”. Starokatolici se u Evropi javljaju posle 1870. god., nakon “kanonskog” ustanovljavanja nepogrešivosti pape, “crpeći životnu snagu iz nepatvorene vere Isusa Hrista.”. Prvi hrvatski starokatolički sabor održan je početkom 1924. godine i obavljen izbor sinodalnog veća, a za biskupa je izabran Marko Kalo|era. On će istaći da “za hrvatske starokatolike ‘glas Boga’ je činjenica da hrvatski narod živi u jakoj i moćnoj Jugoslaviji u nerazdruživoj vezi sa svojom jednokrvnom braćom (podvukao M. R.) pod žezlom svog narodnog kralja Karađorđevića, u zajednici velikog Hristovog Slovenstva, neodvisan i slobodan od svakog tuđina u potpunoj slobodi svjetovnoj i duhovnoj, u slobodi kojom nas je Hrist oslobodio”. Svi katolički slovenski narodi će preko svojih narodnih Starokatoličkih crkvi biti udruženi u imenu velike Hristove Slovenske Crkve i ponovo postati katolici Hristovi, kako je isticao Kalođera. Za njega je Srpska pravoslavna crkva uzorna starija posestrima Staro-katoličkoj crkvi. Bio je gorljivi zagovornik stvaranja “Slavenske crkve” u kojoj će se ispovedati Isus Hrist na maternjim jezicima i koja će biti “slobodni savez svih krišćanskih slavenskih crkava, samostalnih i autokefalnih, bez obzira na pojedine dogmatske nijanse, zvale se one pravoslavne, katoličke (starokatoličke), evangelističke i slično”. 

Vatikan nije birao sredstva za progone starokatolika, a nemačkim uspostavljanjem NDH ustaše su sa posebnim uživanjem pristupali potpunom zatiranju starokatolika i ostalih hrvatskih unitarnih liberala kojima je u srcu bilo jugoslovenstvo (dr Nikola Žutić: “Kraljevina Jugoslavija i Vatikan”, Maštel Commerce i Arhiv Jugoslavije, Beograd, 1994, str. 392-394). 

Branko Katana, preživeli logoraš iz Prijedora, svedoči o starokatoličkom svešteniku Josipu Iveljiću (1894) iz Šurkovca kod rudnika Ljubije. Svojim toplim ljudskim odnosom uživao je veliku popularnost kod srpskog naroda ovog kraja. Već u prvim danima NDH pokušao je svojim autoritetom da zaštiti svoje srpske komšije. Sugerisao je da se prisilno pokatoličenje prihvati kao izlaz da se spasi glava “jer je došlo crno doba”, objašnjavajući - “Glava je u pitanju, a vjera je odjeća”. Kad je video da se i pokatoličeni Srbi jednako ubijaju kao i pravoslavni otvoreno je govorio kako će sve to brzo propasti, “jer će vjetrovi sa Istoka pobjediti”. To nije ostalo nezapaženo i ovaj časni starokatolički sveštenik je deportovan u Jasenovac odakle se nije više vratio (svedočenje B. Katane - kolekcija autora). Ubijen je u Logoru III - Ciglana 1943. godine. 

Posebno surovu zatočeničku sudbinu u Logoru V - Stara Gradiška i Logoru III - Ciglana prošao je starokatolički biskup dr Ante Donković. Ustaše su poznavale njegov stav o najužem sestrinskom odnosu sa srpskom pravoslavnom crkvom koji bi trebao “uskoro uroditi zbliženjem svih crkava protivnih rimskoj državi”. U jednom svom referatu 1933. godine će istaći kako će njegova crkva “biti vođena idejama svetosavske pravoslavne crkve: isti zadatak koji je pravoslavlje izvršilo na Istoku države, među Srbima, ima da izvrši starokatoličanstvo na Zapadu među Hrvatima... Katolički popovi ne smeju biti telegrafski stubovi koji vode u Rim, nego sinovi svojega naroda roda Popovića, jer verujem da će istom ti hrvatski Popovići moći sa srpskim Popovićima rešiti u svu širinu i svu dubinu sva tobože sporna pitanja i stvoriti homogenu kulturu velikog jugoslovenskog naroda”. Dr Donković će biti zatočen u starogradiškom logoru. Ovaj napaćeni starac će izdržati krvav marš iz starogradiškog logora za Jasenovac, septembra 1944. godine putem koji će biti posut likvidiranim logorašima. U jasenovačkom paklu će ova časna starina završiti poput poslednjih hrišćanskih svetaca (dr N. Žutić, ibid. str. 398, Džorđe Miliša: "U mučilištu - paklu Jasenovac", Zagreb, 1945, str. 23). Ustaše će ga zadaviti u januaru 1945. godine u baraci br. 5  Logora III - Ciglana (N. Nikolić: Jasenovački logor smrti, Sarajevo, 1975, str. 118). 

Divnu ideju o stvaranju homogene kulture velikog jugoslovenskog naroda i stvaranju sveslovenske crkve Vatikan će saseći u korenu. Zahvaljujući "ezoteričnim" potezima J. B. Tita o starokatolicima u Jugoslaviji već od pedesetih godina neće se čuti više ni reč pomena.

Ručnov, Marko, Zašto Jasenovac, Beograd, 2001.