Tihovanje samoće i praznina usamljenosti - o. Miloš Vesin

Baptisti u Bačkoj (Ruben Knežević)

POČECI I RAZVOJ BAPTIZMA MEĐU BUNJEVCIMA U BAČKOJ (Ljutovo – Tavankut)

Bunjevačke obitelji, koje su obitavale u hrvatskim i bosanskim krajevima, počinju se doseljavati u Podunavlje još početkom 17. stoljeća, a posebice krajem istoga stoljeća nakon izgona Turaka. Među doseljenicima iz istočne Hercegovine nalazi se i obitelj Orčić, katoličke vjeroispovijesti, koja se nastanjuje u subotičkoj okolici. Dvjestotinjak godina poslije, oko 1923., jedan od ogranaka porodice Orčić živi u Pačiru. Tu obitelj čine Šime /Baćo/ (1893. – 1965.) i Jaga /Nana/ Orčić r. Vojnić Tunić (1889. – 1962.) s djecom. Ondje dolaze u kontakt s nekim nazarenom na čijem su salašu obrađivali zemlju i Šime kod njega nabavlja Bibliju na mađarskom jeziku, koju povremeno čita.

Počeci

Godine 1926. Orčićevi sele u Šebešić (u 1960-ima nazvan Mala Bosna), na područje gdje su se nalazili izdvojeni salaši među kojima je bio i njihov, dok im se kuća nalazila u Ljutovu, udaljenom oko 4 km, a ostali posjedi i u obližnjem Tavankutu. Odmah po njihovudolasku učestale su krađe u selu, a sumnja je pala na pridošlice.  Orčićevi jedne noći hvataju krivca na djelu, lokalnog željezničara na stražarnici, »bokternici«. Kradljivac je premješten, a na njegovo mjesto u bokternicu T 128 u Šebešiću (na željezničkoj pruzi Sombor – Subotica) dolazi 12. 1. 1928. Slovak Jan Čanji (1898. – 1981.). Čanji je baptističke vjeroispovijesti. Kršten je 1916. u Bačkom Petrovcu, dakle još u samim počecima djelovanja tamošnje baptističke crkve. On odmah započinje naročitim evangelizacijskim žarom svjedočiti evanđelje mještanima po salašima u Šebešiću te u selima Tavankut i Ljutovo, nastojeći organizirati vjerska okupljanja. Prozivaju ga stoga »popom«. J. Čanji piše u svojim sjećanjima (1961.) o prvome takvom okupljanju u Šebešiću na kojemu su bili pristuni Matija Mačković (1907. – 1984.) i nekoliko žena:
Brat Mato Mačković je bio sakupljen sa 7 – 9 žena i on od muški sam. Oni su molili krunicu i ja sam ćutao. Kad su progovorili istu molitvu 2 – 3 puta onda sam bio od Gospoda ponuđen da li bi oni slušali nešto iz Evanđelja, Ivan 10:9,14,16,27-28. 15:1-17. 17:1-21. Brat Joso Orčić je dolazio k nama i svako veče smo citirali sveto Pismo...

Sastancima se dakle uskoro pridružio i Josip Orčić (1915. – 1969.), nastariji sin Šime Orčića, a 1930. Jan Čanji prvi je puta posjetio salaš Orčićevih. O tome navodi u svome zapisu:

… 1930. sam prvi put otišao do malog salaša do Orčićeve obitelji i tamo smo govorili iz Svetog Pisma, i br. Šime mi je rekao da i on sam ima Sveto Pismo pa smo se redovno poučavali često puta ...

Grupu počinje posjećivati i baptistički propovjednik József Kalmár (1865. – 1937.) iz Sombora, kao i Oskar Keller (1891. – 1962.) iz Subotice. Već od 1929. započinje se s redovnim sastancima u Ljutovu, vjernička grupa broji već petnaestak ljudi. Uz J. Čanjija i njegovu suprugu Anu r. Lomjanski (1898. – 1980.), okupljaju se Šime Orčić i njegov sin Josip, Matija Mačković, Ivan Santai te još nekoliko zainteresiranih seljana. Na sastancima su se učile i duhovne pjesme iz baptističke pjesmarice »Pjesnik vjere« (izd. 1925.). J. Kalmár i J. Čanji, a posebice njegova supruga Ana, bili su predvodnicima te službe. U narednim godinama ovu grupu posjećuju i baptistički propovjednici: Aleksa Novak iz Mačkovca, Vinko Vacek iz Zagreba, Tomo Dobutović iz Cerne te Adolf Lehotsky, Károly Tary i drugi iz Vojvodine. Prvi dolazak V. Vaceka, predsjednika tadašnjega Baptističkog saveza, održan je 31. 3. 1932. Posjetio je Ljutovo i Tavankut, a nazočila je i supruga O. Kellera koja je okupljene učila pjevati duhovne pjesme.

Prvih pet krštenja

Početkom 1933. Jan Čanji premješten je poslom u okolicu Vinkovaca. Rad je zakratko zastao, ali je posijano sjeme uskoro donijelo ploda. Svjedočenjem J. Čanjija i O. Kellera prvi se obratio Josip Orčić (1915. – 1969.) i bio je kršten 5. 6. 1933. na mađarskoj omladinskoj konferenciji u Staroj Moravici (Bácskossuthfalva; danas naselje u općini Bačka Topola). Zajedno s još 19 krštenika krstio ga je Peter Wegesser (1885. – 1941.), starješina baptističke crkve u Kikindi koja se nalazila unutar tadašnje njemačke baptističke pokrajinske zajednice u Jugoslaviji, a koji je otposlan na rad u Vojlovicu među Mađarima. Okupljanja su se potom premjestila u Tavankut i održavala u kući I. Santaia, a povremeno i kod Mate Orčića, Šimina brata.

Nakon propovijedi J. Orčića o Uskrsu 1935., tri su se vjernika odlučila na krštenje. Tako je u Tavankutu 15. 8. 1935. održano drugo krštenje: kršteni su Josipov otac Šime te Matija Mačković i Ivan Santai. Krštavao je Vinko Vacek. Krštenje se obavilo u neobičnim uvjetima: u dvorištu I. Santaia iskopali su i daskama obložili prigodan bazen. Događaju je nazočilo preko tisuću ljudi. Krštenja u sličnim bazenima u dvorištima kuća održavala se se povremeno i u drugim mjestima, postoji sačuvana fotografija sličnoga mjesta krštenja iz jedne od njemačkih baptističkih zajednica u Vojvodini. 

Sljedeće godine, 24. 5. 1936., otvoren je molitveni dom u unajmljenoj prostoriji u Tavankutu, u dijelu sela nazvanom »kod Sajca«. Vlasnik kuće, Sajc, imao je u istoj kući i gostionicu. Redovno je posjećivao sastanke sa svojom obitelji, ali nisu postali članovima crkve.

»Kod Sajca« su se narednih godina okupljali vjernici iz Ljutova i Tavankuta, a crkveni su rad vodila prva četvorica krštenika. U prosincu iste godine, na jednome od svojih posjeta A. Novak propovijeda u Tavankutu i poučava vjernike sviranju i pjevanju. Obitelj Šime Orčića voljela je glazbu te je formiran i obiteljski tamburaški orkestar. Rad u crkvi dobro napreduje. Naredne je godine (12. 9. 1937.) V. Vacek krstio 14 novih vjernika. Krštenje je opet obavljeno u dvorištu I. Santaia, ali ovaj puta u betoniranom bazenu. Među krštenicima prepoznati su: Jaga Orčić, Šimina supruga; Pero Orčić, njihov drugi sin; Bela Torma; Jelisaveta Mačković r. Mamužić, supruga M. Mačkovića; Julijana Horvat. Ovo su krštenje ometali pripadnici »Križara», jedne od katoličkih organizacija za mladež, ali ono je ipak obavljeno. Vacek u svome izvješću križare naziva sotoninim slugama – no, interesantno je da će se točno 70 godina nakon ovoga sukoba međuvjerski odnosi u Ljutovu potpuno promijeniti. Naime, katolici su u Ljutovu započeli 2007. s izgradnjom svoje crkvene zgrade. Prvih dana, dok gradilište još nije imalo komunalne priključke, BC Ljutovo – koja se nalazi preko puta – dragovoljno je nekoliko dana ustupala vodu i struju, o čemu je zahvalno izvijestila i Subotička biskupija u svome biltenu.

Godine 1936. Tavankut je službeno proglašen misijskom stanicom BC Cerna, kojoj su također bile pripojene stanice Vinkovci, Andrijaševci, Gradište, Piškorevci, Sredenci i Brod na Savi. Kao službeni predstavnik Tavankuta evidentiran je Josip Orčić. Pored duhovne suradnje, vjernici iz ceranskog okružja povezuju se s bačkim vjernicima i ženidbenim vezama, tako da je čvrsta veza između ovih crkava ostala do današnjih dana.

Na konferenciji hrvatskih i srpskih baptista, održanoj 1. 12. 1939. u Zagrebu, misijska stanica Tavankut prvi puta ima svoga delegata. Ljudevit Drobný tada službeno zastupa Cernu, Tavankut i Piškorevce. Istoga mjeseca, 13. 12. 1939., otvoren je pak molitveni dom u Ljutovu u kući Matije Mačkovića. Prigodom otvaranja govorio je Adolf Lehotsky na tekst iz Ivanova Evanđelja 2,1-12. Daljnji baptistički rad u ovom području nastavlja se potom na oba mjesta, u Tavankutu i u Ljutovu, ali međusobna suradnja ostaje. Čak se ponegdje u kasnijim saveznim izvješćima obje crkve pišu kao jedna, »Tavankut-Ljutovo« ili samo »Tavankut«. Starješinsku službu obavljao je u predratno vrijeme Josip Orčić. Nastavila se, također, trajna suradnja s baptističkom crkvom u Subotici, kao i s tamošnjim iostalim propovjednicima i starješinama u prijeratno i poslijeratno vrijeme. Pored već spomenutih, dolazili su u početku također Imre Nagyajtai, Lj. Drobný, Josip Bertalan i drugi.

Četvrto krštenje prije Drugoga svjetskog rata održano je 1. 9. 1940. u Tavankutu. Ljudevit Drobný, koji u ono vrijeme djeluje kao propovjednik u istočnoslavonskom okružju, krstio je 9 osoba. Tada je kršten i Ivan Orčić, sin Šime Orčića. Prve ratne godine, također u Tavankutu, održano je 8. 9. 1941. i peto krštenje. Sačuvana je fotografija na kojoj je jasno vidljivo sedam krštenika, među kojima je i Bela, još jedan od Šiminih sinova. Kako je to područje bilo tada pod mađarskom okupacijskom upravom, krštenje je nesmetano obavio mađarski baptistički propovjednik Sárkány, iz Tompe.

U ovomu prvome razdoblju tavankutske i ljutovačke crkve kršteno je dakle oko 34 vjernika.

Poslije Drugoga svjetskog rata 

Drugi svjetski rat usporit će razvoj ovih crkava, ali rad neće ugasnuti nego će, poslije 1945., čak i ojačati. 20. 8. 1949. održano je krštenje na potoku pored salaša Orčićevih u Šebešiću. Krštavao je A. Lehotsky. U Tavankutu je iste godine konfiscirana imovina vlasniku kuće u kojoj se crkva sastajala od 1936. te se tamošnji vjernici pridružuju sastancima u Ljutovu. Nakon što su se sastanci u Ljutovu od 1939. do 1945. održavali kod Mačkovićevih, od 1947. vjernici se okupljaju kod Bele Orčića. Crkva u Ljutovu mijenjala je tijekom godina više lokacija.

U izvješću pisanom početkom 1961. Josip Orčić navodi da Ljutovo ima 23 krštena vjernika, a Tavankut 17 te da je na ovom području do tada ukupno kršteno 62 vjernika, dok dvadesetero djece pohađa nedjeljnu školu u Ljutovu.

Početkom 1960-ih kupljena je zgrada u Donjem Tavankutu i adaptirana za crkvu. Ta zgrada postoji i danas. Dana 13. 12. 1964. – kako navodi izvješće u tadašnjemu Glasniku – održana je u Tavankutu svečanost otvaranja ovoga obnovljenoga molitvenog doma kada je istodobno obilježena 25. godišnjica osnivanja baptističke crkve, s obzirom na onaj početak 13. 12. 1939. u Ljutovu. Zgrada za crkvu u Ljutovu kupljena je u 1950-ima. Današnja nova crkvena zgrada smještena je u centru Ljutova, u dvorištu prethodne zgrade koja je, nakon izgradnje nove, srušena.

Poslije 1945. Josip Orčić starješinom je crkve sve do svoje prerane smrti 1969. Odlazak J. Orčića bio je gotovo nenadoknadiv gubitak za crkve u Ljutovu i Tavankutu koje su tada zajedno brojale pedesetak vjernika. J. Orčić ostao je upamćen i u širim baptističkim krugovima kao autor brojnih kršćanskih pjesama, recitacija (u ono vrijeme obično zvanih »deklamacije«), objavljenih u zbirkama »Nebeski zraci 1 i 2«, »Mrvice« i dr., a imao je i svoju vlastitu zbirku pjesama za sve prigode i crkvene blagdane, nazvanu »Deklemator«.

Starješinsku službu obavljao je i njegov brat Bela (1962. do 1963., i 1970. do 1992.). Od 1993. ovu službu obavlja Zvonimir Janečić. Za crkvu se također tijekom proteklih godina brinu i subotički pastori (Šandor Pinter, Josip Mađar, Đuro Balaj, Želimir Srnec, Tibor Juhas, Krsta Nikolić) kao i ostala vodeća braća iz okružja (A. Lehotsky, Lj. Drobny, Franjo Klem, Josip Bertalan, Ivan Vlašić, Aleksandar Birviš i dr.).

Od sredine 1970-ih rad u obje crkve pomalo zamire. Mlađi članovi napuštaju sela i odlaze za školovanjem i poslom u Suboticu, Novi Sad i ostale gradove, čak do Rijeke. Godine 1990. zajednica u Ljutovu smanjila se do broja od osam članova i smatrala se »neperspektivnom«, dok je članstvo BC Tavankut vremenom odumrlo i od 2000. više se ondje ne održavaju sastanci. Danas u Tavankutu živi još samo jedan član iz negdašnje crkve.

Međutim, novi polet ljutovačkoj baptističkoj crkvi udahnjuje Stjepan Orčić (1930. – 2000.), najmlađi sin Šime st. Orčića dugogodišnji novosadski baptistički propovjednik i direktor Baptističke teološke škole u Novome Sadu. Provodeći povremeno u Ljutovu svoje penzionerske dane (od 1991. do 2000. dolazio je kao propovjednik svakoga drugog vikenda), on obnavlja rad u crkvi, propovijedanje i dušobrižništvo, ali nastoji i evangelizacijski iskoračiti prema suseljanima. Članstvo je poraslo na preko trideset vjernika, obnovljen je rad dječje nedjeljne škole (dvadesetak djece), a započelo se i s izgradnjom novoga molitvenoga doma u dvorištu postojeće zgrade. Godine 1999. u još potpuno nedovršenom prostoru obilježena je 60. godišnjica postojanja ljutovačke crkve, a 27. 8. 2000. održano je krštenje.

Iz ljutovačke baptističke crkve poteklo je i nekoliko vjernika koji su obavljali važne uloge u tadašnjim saveznim tijelima i institucijama. Uza spomenutog Stj. Orčića, treba spomenuti i njegova brata Šimu koji je u 1980-ima bio sekretar tadašnjega Baptističkoga saveza i Domaće misije, dok je Ivan obavljao dužnost blagajnika.

Danas

70. godišnjica crkve, obilježena 13. 12. 2009., znakovito ukazuje na svijest ljutovačke baptističke crkve o svojemu identitetu i želji da se trajno nastavi u daljnjemu kršćanskome životu i radu. Kao da im je još uvijek pred očima i poruka njihova prvoga člana i starješine, Josipa Orčića, koju je još davne 1948. izrekao u svojoj pjesmi »Gost si ovdje«: Pa kad znaš da gost si samo / na toj zemlji, gdje sad živiš / časak svaki iskoristi / uvijek svakom dobro čini. Obistinjuje se, doista, negdašnja želja Vinka Vaceka koji je, nakon svoga prvog posjeta ovomu kraju 31. 3. 1932., zapisao u »Glasu Evanđelja« (4/1932, str. 47.): U Ljutovu i Tavankutu većinom su sami Bunjevci-Hrvati, vrlo pobožan narod. Bog Svevišnji neka im pomogne poznati i naći pravi put spasenja u Gospodu Kristu Isusu. A obistinjuje se, svakako, i ona Isusova (Mk 4,20): A posijani na dobru zemlju oni su koji slušaju Riječ i primaju je te donose rod: tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko.

Knežević, Ruben, Počeci i razvoj baptizma među Bunjevcima u Bačkoj (Ljutovo – Tavankut), Glas Crkve, 32, 2010.